Quotes from Johann Baptist Metz

Sinful man really hopes when he no longer has anything of his own.

Every rebellion against suffering is fed by the subversive power of remembered suffering.

We must learn to accept ourselves in the painful experiment of living. We must embrace the spiritual adventure of becoming human, moving through the many stages that lie between birth and death.

Ljudsko pravo prekida pravo naroda, ljudsko pravo tako?er prekida pravo kulture.

No mi krš?ani upu?eni smo po središtu našega Creda - 'mu?en pod Poncijem Pilatom' - u povijest u kojoj je bilo razapinjanja i mu?enja, u kojoj se plakalo i tako rijetko ljubilo. I nikakav od povijesti udaljeni mit, nikakav Platonovi idejni Bog, nikakva gnosti?ka soteriologija i nikakav apstraktni govor o povijesnosti naše egzistencije ne mogu nam vratiti onu nedužnost koju smo u toj povijesti izgubili.

U krš?anstvu doduše poznajemo kultnu anamnezu; no imamo li - barem u za?ecima - doista anamneti?ku kulturu koja kultski spomen muke povezuje s našim povijesnim iskustvima te tako sprje?ava da muka na koncu bude slavljena samo kao od povijesti udaljeni mit?

Tema 'Boga' ne dispenzira teologa od njegove biografije. To ga razlikuje od stru?njaka koji se bavi znanoš?u o religiji.

Molitveni jezik jedini je jezik u kojem nema jezi?nih zabrana. Kako je ve? re?eno, on je obuhvatniji od jezika vjere koja je sigurna u samu sebe. U jeziku molitve može se naime re?i i to da se ne može vjerovati.

Govorom o anonimnome krš?anstvu Rahner je nastojao posredovati osje?aj za Božju širinu i za crkvenu usko?u.

Nije li u me?uvremenu krš?anstvo što dalje to više gubilo tu osjetljivost za situaciju? Ono više ne najavljuje, ne naviješta, ono još samo ponavlja ono što jest pa ga onda iritira vlastita mjerodavnost koja nema nikakvih posljedica.

Radi se mnogo više - i to isklju?ivo - o pitanju kako uop?e valja govoriti o Bogu pred neizmjernom poviješ?u trpljenja svijeta, 'njegovoga' svijeta. To je pitanje, kako ga ja vidim, glavno pitanje teologije; ona ga ne smije niti eliminirati niti svojim odgovorom prepuniti.

Tko npr. formulira govor o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu tako da se u njemu više ne ?uje Jobov uzdisaj i tužaljka 'Ta dokle još?', taj se ne bavi teologijom nego mitologijom.

Trpljenje patnikâ nije ništa veliko ni uzvišeno; u svome korijenu ono je sve drugo samo ne solidarno trpljenje, ono nije naprosto znak ljubavi, nego je daleko više naznaka za to da se više ne može ljubiti.

O?evidno je da ne postoji nikakav smisao povijesti koji bi se dao spasiti le?ima okrenutim prema Auschwitzu niti postoji Bog kojemu se ?ovjek može klanjati le?a okrenutih prema Auschwitzu. Kao teološko-politi?ka katastrofa Auschwitz ne ostavlja pošte?enima niti krš?anstvo i njegovu teologiju niti društvo i njegovu politiku.

Odakle dolazi dojam da je Crkva lakše izlazila na kraj s krivcima-po?initeljima negoli s nedužnim žrtvama? Nije li naša kristologija toliko pretjerano determinirana soteriološki da više niti ne dopušta teodicejsko pitanje (na koje se niti može dati odgovor niti ga se može zaboraviti)?

Nismo li možda tijekom vremena tuma?ili krš?anstvo suviše isklju?ivo kao religiju osjetljivu za grijeh te u skladu s tim premalo osjetljivu za trpljenje?

Sve Crkve stoje danas u našem postmodernom krajoliku poput stabala bez liš?a.

God's assumption of humanity.