Quotes About Acceptance

Nature has no mercy at all. Nature says, "I'm going to snow. If you have on a bikini and no snowshoes, that's tough. I am going to snow anyway."

What you're supposed to do when you don't like a thing is change it. If you can't change it, change the way you think about it. Don't complain.

Pretty women wonder where my secret lies. I'm not cute or built to suit a fashion model's size But when I start to tell them, They think I'm telling lies. I say, It's in the reach of my arms The span of my hips, The stride of my step, The curl of my lips. I'm a woman Phenomenally. Phenomenal woman, That's me.

You alone are enough. You have nothing to prove to anybody.

When would he learn that women never stayed where you put them?

Never be afraid to tell me anything," he whispered against her hair. "No matter how ashamed you might feel. I'll never judge you, Rachel. I love you.

If we can't face death, we'll never overcome it. You have to look it straight in the eye. Then you can turn around and walk back out into the light.

Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni ?istog se?anja, ni ?istog života.

Kasno je, sje?anja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemo?ne utjehe i podsje?anja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja ra?a nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Ljubav je jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razlog.

Ne treba ?ovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bi?e još gore. A željeti snagu i bezosje?ajnost, zna?i svetiti se sebi zbog razo?arenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što ?ovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bi?a koje želi mo?, jer se boji.

Slušaj - kažem joj - govorim ozbiljno: Hajde da se vjen?amo. Ne?eš mnogo dobiti. Šašav sam, nesre?an, ?esto neprijatan, u životu sigurno ne?u daleko dotjerati, ali ?u te voljeti! Ako ti je to dovoljno, pristani.

Oti?i ?u da te ne mrzim da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima razne?e ih vjetar i sprati kiše nadam se. U meni ?e ga potrti pozlijedenost.

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred no?i, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mu?e?i se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitaju?i. Došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo.

Nikad ?ovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovo ako izgubim svoj mir.

Oborio sam pogled. Nikad ?ovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sje?anje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti druk?ije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti druk?ije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti druk?ije pa da bude bolje u ljudskom životu.

A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo ne?u to da priznam.

I nijedno zlo ne može postati dobro, zato što ga prihvata ve?ina.

O, bože nepravedni, šta ?eš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zijevaju?i. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao tre?i brat u pri?i. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budim bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.

Moraš da nau?iš da nastaviš. To je deo toga. Deo onoga što ?ini ljubav prema nekome. Kad zaista nekog voliš, onda ga ne doživljavaš samo kao produžetak sebe. Ne voliš ga samo zbog sebe. Ljubav je kada znaš kada da pustiš.

Ne želim da posjedujem, ne želim da upravljam. Želim samo neko blago lice, malo povjerenja, koju utješnu rije?, toplu ruku, ispruženu da me prihvati kad posrnem. Da ne dozvoli da padnem.

Ni bol ne osje?am, samo prazninu. Zašto je ne zatrpati?

Da odemo nekud iz ovog grada kada ozdravim? -Kuda? -Svejedno. -Pitala sam te jednom: od ?ega bježiš? -Volio bih da ne budeš toliko razumna, volio bih da mi kažeš: oti?i ?emo. Sigurno ne bismo otišli. Kuda da odemo? Ali bih bio zadovoljan tvojom spremnoš?u da me prihvatiš ma kakav da sam.