Quotes About Uncertainty

Perhaps I'm tired of waiting for something I may never find.

You must have faith in the duke, and in true love." She groaned. "Easy for you to say! You are not in a wedding dress laced so tightly as to make it impossible to breathe, uncertain if your groom will arrive before suffocating to death. Though perhaps that would be preferable to life after being jilted at the altar.

We all know one day we will die but don't know the exact date, we don't know that fucking exact date, say what you want to say to everyone who loves you or you love because we don't know the exact date."

Oti?i ?u jednom. Kuda? Ma kuda. Kada? Nikada. ?im ?avo preciznosti došapne vrlo odre?ena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.

Nikad ?ovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.

Teško je dok se ne odlu?iš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teško?e nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlu?nog, kad pobiješ svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslu?eni putevi, i svijet više nije sku?en ni pun prijetnji.

?ovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i zato što je zašti?eno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadi?a, od odsjaja, probljesaka, sav od slu?ajnosti, od nerapoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam što sam u tom kršu.

Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ?u pro?i, jer ne vjerujem u neki naro?it red ovoga svijeta. Ne odlu?ujemo, ve? se zati?emo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odre?enog trenutka, kad nas samo ta prilika ?eka, jedina koja nas može sa?ekati, u toku miješanja. Ne možes je zaobi?i, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potones.

Nikad ?ovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovo ako izgubim svoj mir.

Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodre?eno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespu?e, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osje?anje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Oborio sam pogled. Nikad ?ovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sje?anje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti druk?ije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti druk?ije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti druk?ije pa da bude bolje u ljudskom životu.

I swear on time, which is the beginning and the end of everything, that everybody is always at lost...

Postoji muka odlu?ivanja, kao i muka ?ekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad u?emo u igru, kad ostvarujemo mogu?nosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodi?, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadi?a, od odsjaja, probljesaka, sav od slu?ajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu.

U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u o?ajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj no?i nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, ve? od ne?ega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

Da odemo nekud iz ovog grada kada ozdravim? -Kuda? -Svejedno. -Pitala sam te jednom: od ?ega bježiš? -Volio bih da ne budeš toliko razumna, volio bih da mi kažeš: oti?i ?emo. Sigurno ne bismo otišli. Kuda da odemo? Ali bih bio zadovoljan tvojom spremnoš?u da me prihvatiš ma kakav da sam.

Verovala sam u nešto. U život, u tebe, u decu, u nešto nepoznato što ?e biti lepo, u neku nadu, svejedno u šta. Starost je ružna najviše zato što nam uzme sposobnost da u nešto verujemo.

Bir koçtan korktum, bir boktan korktum. Ne zaman ya?ayaca??m?

Pominjali su samo ono što se njih ticalo, samo što je njih tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupo?a, strah, velike i male nepravde, prazna obe?anja, puste godine, iznevjerene želje, suviše ?este no?i, rane starosti, male ljubavi, velike mržnje, nesigurnost, poniženja, sav onaj jad što se zove život.

U stvari, reda se malo i plaši, red je kona?nost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogu?ih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmi?e što ga više stežemo.

Ne?e da prizna koliko se nadala. A ne zna ?ak ni ?emu.

Men's attention and approval were borrowed gifts she was no longer sure she wanted.

She wondered how much of life would feel this way—shock without the grace of surprise.