Quotes from Miroslav Krleža

?ovje?e, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne pla?i pred tu?im vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.

Treba ostati logi?an, jer bilo kako bilo, logika nikada nije nepouzdan vodi?. Istina je: bio sam prili?no sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da ?ovjek nema pravo.

Ljubav nije vjestina. To je pitanje dara kao i poezija. Ljubav ljudi locu, nazalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuce.

Ve? osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama a još smo ?etveronošci uglavnom svi I što to zna?i znati ?itati i pisati kada pišemo ve? sigurno dulje od pedeset hiljada godina a svakih se stotinu godina rodi po jedan ?ovjek koji umije doista pisati a njega ne ?ita nitko

S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samo?ama – prazno.

Istina je: bio sam prili?no sam ali osamljenost još uvijek nije dokaz da ?ovjek nema pravo

Što bi ?ovjek gluhima tuma?io glazbu?

I eto, to je moje unutarnje protuslovlje: mjesto da sam matemati?ar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može ?ovjek posti?i više od diletantizma?

Teku ljudi po ulicama, mi?u se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima goru?eg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje ?eljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prili?no ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crna?ke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.

Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao.

ÄŒEŽNJA DogaÄ'a se to u jesenjoj no?i kada pada kestenje po asfaltu i kada se ?uju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja ?ežnja za nekim tko bi bio dobar, naÅ¡, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da piÅ¡emo pismo. Ispovjedili bismo mu sve Å¡to leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.­ ­

Ljudi se me?usobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im ?esto poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.

On nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpo?ne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe.

Ljudi su ljudi i sve je ljudsko samo ljudsko, nažalost!

Mi odjekujemo na zabilježene tuÄ'e doživljaje odjekom svo­jih vlastitih uspomena!

Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki ?ovjek ima s vremena na vrijeme potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja...

Ja vjerujem u ?isto?u umjetni?ke spoznaje, kao u još jedinu ?isto?u koja nam je preostala u ovom životinjstvu oko nas!

Znamo mi vrlo dobro kako izgleda pod tu?im repom, ali bez toga njuškanja ne možemo živjeti.

Filip se gubio u detaljima te nikako nije mogao da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao.

No?u, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logi?ki opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti.

Svi su se složili kako mi se nešto poremetilo u mozgu i kako sa mnom ne stoji baš najbolje ni najnormalnije bit ?e da sam poludio, kad sam prestao misliti njihovom logikom.

Sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu: sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a i dobro da je tako, jer je ?ovjek ro?en kao lopov!

Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mra?nog drvoreda.

O, lijepe moje slatke lutke! Svi smo mi igra?ke u bazaru civilizacije! Svira?i, dame, no?ni desperateri, paralitici, svi se mi mi?emo u izlogu civilizacije po pravilu. Navinuli su nas, igraju se nama, a onda nas bacaju u sme?e!