Quotes About Reflection

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadi?a, od odsjaja, probljesaka, sav od slu?ajnosti, od nerapoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam što sam u tom kršu.

Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško ?ovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja.

Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo na?i se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj ku?ici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva ?ežnja za tišinama.

Nikad ?ovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovo ako izgubim svoj mir.

Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stalni smo jedan prema drugome, za?u?eno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Pobuna! Je li to samo re?, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Vrijeme nije samo proticanje, ve? i prisustvo. Vidljivi trag ne?ije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a rije?i i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

Oti?i ?u, da te ne gledam, oti?i ?u, da ne mislim na izdaju. - Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad? Oti?i ?u, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznije?e ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni ?e ga potrti pozlije?enost.

Oborio sam pogled. Nikad ?ovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sje?anje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti druk?ije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti druk?ije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti druk?ije pa da bude bolje u ljudskom životu.

Najteže se govori o onome što te se najviše ti?e.

O, bože nepravedni, šta ?eš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zijevaju?i. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao tre?i brat u pri?i. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budim bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.

Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao u?initi njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onoga koji udara. Ja sam mali ?ovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usu?ujem da mislim. Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.

Mogao sam da mu kažem: ne ti?e te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije.

People in fact talk most often for their own sake, and with a need to hear the echo of their words.

Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo sre?an. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasi?, dragaju?i me, kao da je živ stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam želio.

Najve?a mudrost u životu je da ?ovjek prona?e pravu ludost.

ljudi nekud idu, vra?aju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priklju?im, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko ne?ega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu. Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.

sve ima svoju suprotnu stranu i ljudski duh, živ i uznemiren poželi da prevrne svaku stvar da joj vidi nali?je pitaju?i se da to možda nije lice

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadi?a, od odsjaja, probljesaka, sav od slu?ajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu.

Ni bol ne osje?am, samo prazninu. Zašto je ne zatrpati?

Mahmutova žena je blagoslov božji, ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. Možda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Možda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i življeg osje?anja. Bol i misao oduzimaju nam bezbrižan smijeh.

Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom ?ovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke ve? živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vje?nosti postojanja.

Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko ?ovjek sam sebi.

noc donosi ono sto hoce, i covjek ne moze nista da izmjeni. Moze samo da se osveti, i to je ljudsko, ako moze. Nije uvijek pametno, nije nikad pametno, ali i to biva.