Quotes About Reflection

Uko?ila mi se ruka kojom držim pero, svije?a tiho kašljuca i prska sitnim varnicama brane?i se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam jesam li ih ubio ili oživio.

But there could be no new beginning, nor would one be important. We are not aware when new beginnings arrive; we only discover them later when they have already engulfed us, when everything merely continues. Then we believe that everything could have been different, but it could not have, and so we rush into springtime, so as not to think about nonexistent beginnings or unpleasant continuations.

Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?

We should kill our pasts with each passing day. Blot them out, so that they will not hurt. Each present day could thus be endured more easily, it would not be measured against what no longer exists. As things our, spectres mix with our lives so that there is neither pure memory nor pure life. They clash and try to strangle each other, continually.

Nai?e jedan trenutak kad ?ovjek postane kona?no svjestan gubitka, kad više ne može da bude hrabar. Ili kad može da bude samo hrabar.

Kad ljudi prona?u lepu misao, trebalo bi da je ?uvaju pod staklom, da se ne isprlja.

Htio sam da ga pitam, zar do slobode da se do?e nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko ?e to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? Ali ako to kažem, zamrzi?e me, prezre?e me. Zadrža?u se na poeziji. Ali šta da kažem? I ovdje sam sam, i ovdje sam kriv, i ovdje razbijam zbijeni red, ?vrst kao zid.

?etrdeset mi je godina, ružno doba: ?ovjek je još mlad da bi imao želja a ve? star da ih ostvaruje.

But more and more often I caught myself feeling comfortable in the warmth of the sun, with my readings, with the reflections in the water. Life became ordinary, even beautiful, tranquil. It seemed that I really was forgetting; a quiet reigned within me. But then, unexpectedly, for no apparent reason, unaccompanied by any thoughts that might have summoned it, a fiery stab would pierce through me, like a hidden, torturous pain, like a cramp.

I had been generalizing about the world so much that I began to lose my grasp of it.

We should kill our pasts with each passing day. Blot them out, so that they will not hurt. Each present day could thus be endured more easily, it would not be measured against what no longer exists. As things are, specters mix with our lives so that there is neither pure memory nor pure life. They clash and try to strangle each other, continually.

Ostani ve?eras kod mene - kaže kao da se brani od ne?ega, od prazne sobe, od usamljenosti, od misli na vrijeme što je prošlo.

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osje?ao nadmo?an, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, ve? možda gore od toga: uspomena.

U po?etku ljubav, u životu mržnja, na kraju sje?anje.

Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, ni dovoljno pametni da to ne pokušavaju...

Vrijeme uporno glo?e ?ovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

A po?etka više nema, niti je važan, niti znamo kad bude, poslije ga odre?ujemo, kad smo u virovima, kad sve samo nastavlja, i onda mislimo da je sve moglo biti nekako druga?ije, a nije, i name?emo se prolje?u, da ne mislimo na nepostoje?i po?etak, ni na ružno nastavljanje. Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti.

i sve pomalo li?i na onu nekadašnju no?, izdvojenu iz drugih, obilježenu tajnom. Sve je bilo, a opet li?i na san, ni na ?emu ne mogu da se zaustavim jer ništa ne znam, a držim se sje?anja, uporno. Nijednog putokaza nemam za traženje i zadovoljavam se onim što je bilo, od toga je u meni ostao pun osje?aj, neistrošen i nezadovoljen, i ostao je nekakav sanjarski miris, druga dimenzija, mogu?nost izvan onoga što se obi?no dešava.

Ima stvari koje se moraju u?initi, ali je još više stvari sa kojima se moramo pomiriti.

Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po ?inu, djeca po pameti. I nikad ne?e biti druga?iji.

Hiljadu puta se pokajes za ono sto kazes, rijetko za ono sto precutis.

Ne meni, ne više, ništa mi se ne bi moglo desiti ma šta da se desi, siguran sam u to. Jedan dio mog života se završio, a drugi još nije po?eo.

This solitude hurt pleasantly; it made me sorry, but I would not have traded it for anything. The ground smelled of the warm moisture of spring. Turtledoves landed in the poplars, pigeons were bathing in the shallow water, ruffling their feathers, splashing red and green droplets all around. A cowbell rang sluggishly somewhere in the distance. A familiar place, familiar colours, familiar sounds. I looked around: it was mine. I smelled the air: it was mine. I listened: it was mine.

Boli me glava od pi?a i noga zbog gelera. Za glavobolju sam ja kriv, za geler u nozi nisam: dobio sam ga u borbi za pomjenu svijeta. Glavobolju sam dobio žele?i da sa svijetom uspostavim prisnost. Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego sa njim postati prisan.