Quotes from Meša Selimovi?

Smatrao sam da me mora razumjeti, ako me voli, da me mora razumjeti i kad ništa ne kažem, mora biti na mojoj strani i kad nemam pravo. Zaboravljaju?i da bi to trebalo da bude i moja obaveza, okrenuo sam se protiv nje, stavljaju?i ih zajedno na jednu stranu. Sad sam sâm, ima zadovoljstva i u tome. I ne želim više da ih uvjerim, da im objasnim sebe, ho?u da imam pravo. Jer imam pravo, iako to nema nikakva zna?aja.

Ne daš mi da spavam - rekao sam, tobože prijekorno, a ništa drugo nisam želio, ni ljepše, ni draže, nikad, u životu.

Rat je surova ali poštena borba, kao me?u životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao me?u ljudima. Razlika je ogromna.

ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osje?anjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna ta?na rije?, zato je i tražiš, osje?aš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tu?em licu, u tu?em pogledu, kad po?ne da shvata.

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred no?i, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mu?e?i se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitaju?i. Došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo.

Da mržnja ima miris osje?alo bi se iza mene na krv. Da ima boju crn trag bi ostao za mojim petama. Da može da gori plamen bi skuljalo iz svih mojih otvora.

I'm slowly becoming a repository for decomposing sorrows, regrets, ignored injustice, and forgotten promises. I can still feel its stench. But when I get accustomed to it, I will call it experience.

Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao tako kako me ona vidi? Bi?u njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podrža?u njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bi?u tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.

Mirišem je kao cvijet: miris ?ist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom. Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ružnih sje?anja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nježnoš?u što vri u meni kao vrutak. Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osje?am se kao gospodar svijeta.

The listener is the midwife in the difficult birth of the word.

?uvaj se mržnje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. ?uvaj se žalosti, da ne pogriješiš prema Bogu

Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ?ežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?

Ne volim tugu, ?ini me zlim, zato se zavaravam bijesom.

Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo re?eno, i prije ?e pomisliti da jest nego da nije.

Pusto mi je u duši. Prazno mi je srce.

Otvorio sam knjigu nasumice i našao na pri?u o Aleksandru Makedonskom.Car je, pri?a se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.

?ovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i zato što je zašti?eno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.

Ogra?ujem se, utišavam, slušam muziku. ?udno djeluje na mene, gotovo hipnoti?no, s njom se ne sporim. Ništa joj ne mogu. Nemjerljiva je, sveobuhvatna, strašna po snazi, ne mogu da je odvojim, ne mogu da je doživljavam kao nešto izvan sebe, useljava mi se u krv, dišem njome

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadi?a, od odsjaja, probljesaka, sav od slu?ajnosti, od nerapoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam što sam u tom kršu.

Give me strength to forgive. Because he who forgives is the greatest. And I know I cannot forget.

Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ?u pro?i, jer ne vjerujem u neki naro?it red ovoga svijeta. Ne odlu?ujemo, ve? se zati?emo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odre?enog trenutka, kad nas samo ta prilika ?eka, jedina koja nas može sa?ekati, u toku miješanja. Ne možes je zaobi?i, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potones.

Živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to u?inio?

Ljudi su zla djeca. Zla po ?inu,djeca po pameti. I nikada ne?e biti druga?iji.

Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško ?ovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja.