Quotes from Meša Selimovi?

Li?im na usamljenog samrtnika što okrvavljenim noktom urezuje u stijenu znak o sebi.

Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo na?i se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj ku?ici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva ?ežnja za tišinama.

Smrt je preseljenje iz ku?e u ku?u. To nije nestanak ve? drugo ro?enje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako do?e vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome ?ovjek dostiže svoj puni uspon.

Ne rekavši joj ništa, ni koliko su njene rije?i ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je nježno, kao nekad, prije sino?njeg doga?aja, bez strepnje i ustru?avanja, potpuno opran, oslobo?en, hrabro vedar.

Nikad ?ovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovo ako izgubim svoj mir.

Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stalni smo jedan prema drugome, za?u?eno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Ništa nemam osim uvjerenja da sam ?astan, ako i to izgubim, bit ?u ruševina.

Uvijek svi znaju za nesre?u i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodre?eno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespu?e, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osje?anje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Pobuna! Je li to samo re?, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Vrijeme nije samo proticanje, ve? i prisustvo. Vidljivi trag ne?ije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a rije?i i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

Oti?i ?u, da te ne gledam, oti?i ?u, da ne mislim na izdaju. - Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad? Oti?i ?u, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznije?e ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni ?e ga potrti pozlije?enost.

Oborio sam pogled. Nikad ?ovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sje?anje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti druk?ije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti druk?ije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti druk?ije pa da bude bolje u ljudskom životu.

pravda je pravo da u?inimo ono što mislimo da treba...

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, osta?e samo suze.

A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo ne?u to da priznam.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu rije? kaže. Kako onda misliš živjeti?

I nijedno zlo ne može postati dobro, zato što ga prihvata ve?ina.

Where's the sun?" he asked me once. "Behind the clouds." "Is it always there? Even when it's cloudy?" "Always." "Could we see it if we climbed to the top of that poplar?" "No." "And if we were on a minaret?" "No. The clouds are above the minaret." "And if a hole was made in the clouds?" Indeed, why don't people make holes in clouds for boys who love the sun?

Najteže se govori o onome što te se najviše ti?e.

Opasno je kad se ?ovjek na?e sâm, okružen tišinom tu?eg neprisustva, više je strahova i ?udnih razgovora sa sobom. Samo, kako da ti to sve kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se to ne ti?e, što nekad teško podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto.

Suviše je jaka i isklju?iva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da ?e biti onako kako ona ho?e. Njen otpor nije pobuna ve? strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, ve? za dugo vrijeme.

Grešne misli su kao vjetar, ko ?e ih zaustaviti?

Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom rije?i, toliko nije zaslužio.