Quotes from Meša Selimovi?

Kad bi Bog kažnjavao za svako u?injeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo bi?e

Tako je bolje,bez slatkih rije?i,bez praznog smješka,bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo,a prijatelje je opasno iskušavati. ?ovjek je vjeran samo sebi.

Hiljadu ne?ijih sre?nih ?asaka bi?e kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tu?ih ljubavi bi?e kao ova, ali ova nikad više.

I had been generalizing about the world so much that I began to lose my grasp of it.

Ljutita i za?u?ena, gomila ima svoj jezik, druk?iji od jezika kojim se služi svaki od ovih ljudi, li?i na zujanje p?ela, ili na režanje, gube se rije?i a ostaje skupni zvuk, gube se pojedina?na raspoloženja a ostaju zajedni?ka, opasna.

Dvije su stvari smetnja za dobre odnose me?u ljudima: neobaviještenost i nepovjerenje. Neobaviještenost dopušta proizvoljne sudove, nepovjerenje unaprijed kopa jaz.

Uvijek ?ovjek ima malo mogu?nosti za izbor. Uglavnom dvije, da strada ?asno ili ne?asno. Ja sam ?astan ?ovjek i izabrao sam ovu drugu. Najgore što smo slobodni da biramo, a mislimo da nismo. Bolje bi bilo da nismo.

We should kill our pasts with each passing day. Blot them out, so that they will not hurt. Each present day could thus be endured more easily, it would not be measured against what no longer exists. As things are, specters mix with our lives so that there is neither pure memory nor pure life. They clash and try to strangle each other, continually.

Tajna se duže pamti nego jasna istina.

Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da covek dobija, kad daje.

Bir koçtan korktum, bir boktan korktum. Ne zaman ya?ayaca??m?

Maybe it's better to adhere to the standards of heaven than to those of this world. Failure doesn't upset you, since you can always rely on eternity; you find your justifications in reasons beyond yourself. Personal loss is less important. And pain. And men. And the present day. Everything continues into eternity, faceless and vast, sleepily torpid and solemnly indifferent. Like the sea: it cannot lament the innumerable deaths that continually occur in it.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje ?uju i teže osje?aju. Dobri ?ute.

Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako može da pogriješi? Ako nije, sruši?emo je; ako jest, sluša?emo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo.

Ljudi ne vole zlo, pa ipak ga podnose. Kad bi zlo i surovost bili dovoljno pametni da znaju granicu do koje smiju da se name?u, da ne izazivaju ogor?enje, dugo bi trajali. Ružna je to misao, ali izgleda da je ta?na, ljudi se teško pokre?u dok mogu da žive podnošljivo, tek kad im postane suviše teško, kad po?nu da tonu, po?inju da misle i da se otimaju.

Ostani ve?eras kod mene - kaže kao da se brani od ne?ega, od prazne sobe, od usamljenosti, od misli na vrijeme što je prošlo.

Hiljadu ne?ijih sre?nih ?asaka bi?e kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tu?ih ljubavi bi?e kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina kona?nost.

Mržnja je bila u meni kao mra?na i strašna snaga

Pominjali su samo ono što se njih ticalo, samo što je njih tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupo?a, strah, velike i male nepravde, prazna obe?anja, puste godine, iznevjerene želje, suviše ?este no?i, rane starosti, male ljubavi, velike mržnje, nesigurnost, poniženja, sav onaj jad što se zove život.

Chance decided my fate and the path my life took, and most often I was faced with a fait accompli, and fell into one of the possible currents; only a different chance could cast me into another. You could neither avoid it nor refuse it. It was yours, like the water you fell into. And you'd either sink or swim.

San je ono što se želi, a život je bu?enje.

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osje?ao nadmo?an, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, ve? možda gore od toga: uspomena.

Crne o?i koje miruju, odaju?i život negdje unutra, kao duboka voda, lice osvijetljeno ispod kože mlije?nim svjetilj?icama, tijelo što ne zove, ve? zaprepaš?uje, postoji kao celina jer je sklad. Djeluje dirljivo lijepo. Kao muzika. Neodre?eno, a snažno, ne odvajaju?i se, okre?e nas u nas same, živi za sebe a za nas.

Idi od mene, odvratna nemo?i, zavaravaš me lažnim slikama rastere?enja, koje nisu ?ak ni želje.