Quotes from Meša Selimovi?

Ljudi zive mirno, a umiru naglo.

Saznao sam, i osje?ao sam se kriv, da je život beskrajno raznovrstan i u zlu i u dobru.

Stao je u mrtvu vodu. Lijeno je mislio: more - staza bez prepreka, put bez granica, majka širine, otac slobodnog lutanja. Oti?i ?e morem u nepoznato. Jednom. Ostavi?e ovu vrelu kamenu liticu na kojoj i gušter izdiše, i ovu sprženu tvrdu travu bez sokova, oko koje se samo guje uvijaju, i ovu ružnu ku?u u kojoj radost zamire, i ovaj mrtvi kraj u kojem plemenitosti nema, ni ljubavi, ni želje ?ak.

Ima stvari koje se moraju u?initi, ali je još više stvari sa kojima se moramo pomiriti.

i shvatio sam kako ?ovjek može lako da posegne za gruboš?u ako nije dorastao nekome.

Bez tebe je moja duša gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je moja misao osaka?ena, bez krila.

Sve što nam se dešava, nije stvarnost, ve? naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost? Ko nas to drži u snu, i ko nas budi? Je li smrt bu?enje? Je li život u smrti?

Njih dvoje kradu svoju srecu, i misle da imaju pravo na nju, ne usudjujuci se da je ucine ljepsom.

Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva.

Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po ?inu, djeca po pameti. I nikad ne?e biti druga?iji.

Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha.

As soon as his soft voice began to flow the night would become less empty. He built a bridge of cobwebs between us, a bridge of words. They fluttered above us in an arch; they rose and dropped, like the waters of the river. He was the source; I was the mouth. A secret was woven between us, and the beautiful madness called conversation worked a miracle: two dead logs that lay side by side suddenly revided, and were not completely separated.

Hiljadu puta se pokajes za ono sto kazes, rijetko za ono sto precutis.

A CHILD SPOKE ABOUT HIS FEAR, LONG AGO. IT RESEMBLED A little song: In the attic there's a beam that hits you on the head, there's a wind that bangs the shutters, there's a mouse that peeps out of the corner.

Ne meni, ne više, ništa mi se ne bi moglo desiti ma šta da se desi, siguran sam u to. Jedan dio mog života se završio, a drugi još nije po?eo.

Ne smijem da hodam sokacima poput mjesecara, sa uzetom voljom kao bogalj. Nije covek ono sto misli, vec ono sto cini.

Da je ljudska misao nesiguran talas sto ga podize ili smiruje cudljivi vjetar straha ili zelje.

Nikog ne poznajem, i nemam nikakvih obaveza osim da ostanem neprimije?en. Osje?am se izdvojen, stran, ništa nije moje, i mogu da budem nadmo?an, i surov. Udaljujem ih od sebe, potirem crte lica, gušim glasove do neprepoznavanja, prekidam svaku ljudsku vezu izme?u sebe i njih, posmatram ih obesmišljene, puštam da žive preda mnom bez moje pomo?i, sami sobom, bez mog razumijevanja i podrške, bez mog opravdanja i kritike, bez moga u?eš?a.

Jer ništa nije ni dobro ni r?avo, nego ga naše mišljenje ?ini takvim.

This solitude hurt pleasantly; it made me sorry, but I would not have traded it for anything. The ground smelled of the warm moisture of spring. Turtledoves landed in the poplars, pigeons were bathing in the shallow water, ruffling their feathers, splashing red and green droplets all around. A cowbell rang sluggishly somewhere in the distance. A familiar place, familiar colours, familiar sounds. I looked around: it was mine. I smelled the air: it was mine. I listened: it was mine.

Ljudi lako zaboravljaju ono cime se ne ponose.

A strah i nemoc radjaju niske nagone.

Isklju?io sam se, i bio isklju?en, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prili?no avetinjski, živ ali ravnodušan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Autrefois tu pensais comme moi, ou presque, comme nous tous. Il n'est pas facile de se transformer, il faut rejeter tout ce que l'on a été, ce que l'on a appris et acquis, toutes ses habitudes. Mais toi tu t'es transformé, entièrement. C'est comme si tu avais réappris à marcher, à balbutier tes premières paroles, à te créer de nouvelles habitudes. La raison devait être très importante.