Quotes from Ivo Andri?

teški su zli gospodari, ali su još teže njihove nasilne i drske sluge i ?ankolizi.

Jede Generation hat ihre Illusionen über die Zivilisation, die einen glauben, an ihrem Aufflammen teilzuhaben, die anderen, Zeugen ihres Erlöschens zu sein. In Wahrheit lodert und schwelt und erlischt sie immer gleichzeitig, je nachdem, unter welchem Blickwinkel wir sie betrachten.

This generation was richer only in illusions; in every other way it was similar to any other. It had the feeling of both lighting the fires of a new civilization and extinguishing the last flickers of another. Everything appeared as an exciting new game on that ancient bridge, which shone in the moonlight of those July nights, clean, young and unalterable, strong and lovely in its perfection, stronger than all that time might bring and man imagine or do.

Most je izgledao beskrajan i nestvaran, jer mu se krajevi gube u mlecnoj magli a stubovi pri dnu tonu u tami.

Uopšte, izgleda da je ovom sadašnjem naraštaju više stalo do njegovog shvatanja o životu nego do života samog.

Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti

Ne mogu ja - kaže - dobri ?ovje?e, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti.

Tako obi?no biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u ?asovima kad na njih mislimo i kad ih najviše o?ekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog vi?enja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Forgetfulness heals everything and song is the most beautiful manner of forgetting, for in song man feels only what he loves.

Jer, i najve?e pustinje imaju svoje prole?e, pa ma kako kratko i neprimetno bilo.

Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sre?a. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju izme?u o?ekivanog i neplaniranog.

Biti ?ovek, ro?en bez svoga znanja i bez svoje volje, ba?en u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredvi?ene postupke, svoje i tu?e, koji ponaj?eš?e nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti ?ovek

Dodju tako ponekad vremena, kada pamet zacuti, budala progovori, a fukara se obogati.

O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vu?e za daljinom i ljepotom nevi?enih krajeva? Zašto si u?inio da sre?a moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?

Govorite mi da ?u izgoriti, da ?e iza mene ostati samo pepeo, ali ?u bar znati da sam bio vatra. A iza vas ?e ostati samo balavi trag.

Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suvise skupo placena jednim razocarenjem, ma kako tesko ono bilo.

Tko nije nau?io gledati nebo u potoku, ne zna što su ribe na drve?u.

Nesre?a nesre?nih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su ina?e zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.

Životna snaga jednog ?oveka meri se, pored ostalog, i njegovom sposobnoš?u zaboravljanja.

Zaborav sve le?i, a pesma je najlepši na?in zaborava, jer u pesmi se ?ovek se?a samo onoga što voli.

?uvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni ose?aju potrebu da se štite i brane, i zbog toga ?esto i neo?ekivano i podmuklo napadaju

To be a man, to have been born without knowing it or wanting it, to be thrown into the ocean of existence, to be obliged to swim, to exist; to have an identity; to resist the pressure and shocks from the outside and the unforeseen and unforeseeable acts - one's own and those of others - which so often exceed one's capacities? And what is more, to endure one's own thoughts about all this: in a word, to be human.

Every human generation has its own illusions with regard to civilization; some believe they are taking part in its upsurge, others that they are witnesses of its extinction. In fact, it always both flames and smolders and is extinguished, according to the place and the angle of view.

One shouldn't be afraid of the humans. Well, I am not afraid of the humans, but of what is inhuman in them.