Quotes from Ivo Andri?

Nisu svi ljudi tako r?avi kao što to r?av ?ovek misli.

Bugünkü kuÅŸaklar daha çok hayatla deÄŸil de hayat üzerine görüÅŸleriyle meÅŸguldü. Bu anla??lmaz saçma bir ÅŸeydi ama böyle idi. Onun için de hayat deÄŸerini kaybediyor... kelimelerle harcan?p gidiyordu.

Nikako ne može da se sabere. Prisje?a se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita što je ovo s njim, ali bilo se naobla?ilo, i kasna no?; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.

Najbednija i najtragi?nija od svih ?ovekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna nesposobnost predvi?anja, koja je u oštroj protivnosti sa tolikim njegovim darovima, veštinama i znanjima.

Tako obicno biva. Oni koje zelimo da vidimo ne dolaze u casovima kad na njih mislimo i kad ih najvise ocekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih.

There is no need to feel sorry for me. For all of us die only once, whereas great men die twice, once when they leave this world and a second time when their lifework disappears.

Možda revolucije ra?aju ?udovišta? -Jeste, ali one se za?inju u veli?ini i moralnoj ?istoti, ali ra?aju ?udovišta.

Nije to dobrota što nas nagoni da gradimo puteve, nego potreba i želja za širenjem korisnih veza i uticaja, a to mnogi smatraju opet našom ''zlo?om''.

Ho?e li umreti? —pitala je uplašeno mla?a sestra stariju. — Ne?e ako uspemo da joj na vreme damo dovoljnu koli?inu alkohola odgovorila znala?ki starija.

The verses which he published in various reviews from time to time, and the neatly copied poems which he sent to his friends, superiors, and important personages, were neither much better nor much worse than thousands of other verse products of the day.

Ali nevolje ne traju vje?no (i to im je zajedni?ko sa radostima) nego prolaze ili se bar smjenjuju i gube u zaboravu.

Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinu stresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazne ljudske ?udi ili potrebe, i ostajao je posle svega nepromenljiv.

Sve nam je dao dragi Bog, hvala mu i slava; i slogu, i zdravlje, i bogatsvo, ali nam nije dao ono Å¡to ima svaki siromah: da vidimo svoj evlad i da znamo na kome sve ovo iza nas ostaje.

Men who do not work themselves and who undertake nothing in their lives easily loose patience and fall into error when judging the work of others.

Ne treba se bojati ljudi. - Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma." ? Ivo Andri?

Njegova kapija je srce mosta koji je srce ove kasabe koja svakom mora da ostane u srcu.

Avlija živi sama, za sebe, sa stotinu promena i uvek ista.

Ali svaka svetlost brzo dogori i svaka sve?anost pro?e.

Na?ini in oblike pripovedovanja se spreminjajo s ?asom in razmerami, potreba po pripovedi in pripovedovanju pa ostaja, pripoved te?e naprej in pripovedovanju ni konca. Tako je v?asih videti, kakor da ?loveštvo od prvega pobliska zavesti skozi stoletja pripoveduje samo sebi v milijon variantah vzporedno z dihanjem svojih plju? in z ritmom svojega utripa ves ?as isto pripoved.

Želja je kao vetar, premešta prašinu sa jednog mesta na drugo, zamra?uje ponekad njome ceo vidik, ali na kraju stišava se i pada i ostavlja staru i ve?nu sliku sveta iza sebe. Trajna dela na zemlji ostvaruju se božjom voljom, a ?ovek je samo njemo slepo i pokorno oru?e. Delo koje se ra?a iz želje, ?ovekove želje, ili ne doživi ostvarenje ili nije trajno, u svakom slu?aju nije dobro.

Vrijeme je da se pre?e na dostizanje višeg stupnja, a to je: unutarnja šutnja. Što vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vrije od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokre?u naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost?

Drugi dan, druga i nafaka.

Na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni veli?ine bez zavisti, kao što nema ni najmanjeg predmeta bez senke.

We create forms, like a second order of nature, we arrest youth, retain a glance which in nature would have changed or vanished a moment later, we seize and separate lightning movements which no one would ever have seen and we leave them, with all their mysterious meaning, to the eyes of future generations.