Quotes from Ivo Andri?

Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži iispisuje, a ra?un se pla?a no?u, na velikim, mra?nim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rešava ibriše, kona?no i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori beztraga i spomena.

Od svega što ima i jeste,ja sam hteo da napravim sredstvo kojim bih savladao i osvojio svet, a sada je taj svet od mene na?inio svoje sredstvo.

Da je cutanje snaga, a govorenje slabost, vidi se i po tome sto starci i deca vole da pricaju.

A što može da o?ekuje od tih ljudi? Možda sažaljenje? To je jedino što mu ne treba i što mu nikad nije trebalo. Sau?eš?e koje su mu ponekad pokazivali rijetki dobri i plemeniti ljudi za njega je samo mjera njegove zle sre?e i besprimjernog poniženja. I za pokojnike sažaljenje je teško i uvredljivo, a kako ga je tek snositi još zdrav i svjestan svega, živ gledati u o?i živim ljudima, da bi u njima pro?itao samo jedno: sažaljenje?

Ima takvih ljudi koji se ne?ega plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tu?i pogled, u želji da ga vežu za svoje o?i i da mu tako ne dopuste da ide dalje i da razgleda i ispituje crte njihova lica ili delove tela ili ode?u na njima.

Nešto od ljudske istine ostane uvek za one koji ih strpljivo slušaju ili ?itaju.

Sva od stvarnosti, a sama nestvarna, koja nije ni ono što je bilo ju?e ni ono što ?e biti sutra; nešto kao prolazno ostrvo u poplavi vremena.

Samo plivati! Isplivati iz hladne vode i okrenuti le?a svemu, i maštanjima o onom što je bilo, i ?ega nema, i što bi trebalo biti, i ovoj obali i ovom životu. Plivati i isplivati.

Ostade u njemu nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napa?eni ljudi ?uvaju u sebi, kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i re?i.

Pou?en svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u ?udesnom logu iz kog ustaje i javlja mi se neredovno i neo?ekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. ?udljivo i nepredvidljivo, kako se samo može o?ekivati od stvorenja koje je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja.

Great men die twice, once when they leave this world and a second time when their life work disappears.

I ako nas niko ne prevari, prevarimo se mi sami…

Ponekad se cela ova šarena dnevna stvarnost našeg života zanjiše kao tanka kulisa i mi, za trenutak jedan, sagledamo ono što se nalazi iza nje. Od toga nam se zavrti u glavi, ponese nas laka nesvestica koja brzo pro?e, ali posle toga ?uvamo dugo se?anje na taj trenutak, kao saznanje koje nas krepi i daje nam snage da izdržimo ovu stvarnost na koju smo osu?eni.

I kad oni koji me tla?e, truju i jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i veštine za borbu, zašto da je ne na?em ja koji sam gledao i koji ?u opet videti sjaj drugog, lepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cena previsoka?

Svak želi više, traži bolje ili strepi od goreg.

Teško je ploviti bez krivudanja sa tolikim svetom na brodu i za spas svih treba ponekad nešto od tereta i u more baciti.

Ali, prole?e je. Opet prole?e. Bogat sam, miran, i mogu da ?ekam. Da, ni?eg nije bilo i ni?eg nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije izgubljeno ili isklju?eno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prole?ni vetri?, sun?evih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih i nepoznatih mogu?nosti i prilika.

Teško je zamisliti varoš sa manje novca i slabijim izvorima zarade a sa ve?om že?i za novcem, sa manje volje za radom i veštine da se privredi, a sa više želja i prohteva.

I don't plan anything any more. I just live my life.

Mnoge snage ja?aju i rastu,mnogi se ljudi ra?aju,rastu i umru,ali svi ho?e više i bolje. Mnogo smo sami i bijeni sudbinom ali,u stvari,svi se mi ljudi držimo za ruke

They were all there.And all of them,these days,were as if drunk with bitterness,from desire for vengeance and longed to punish and to kill whomsoever they could,since they could not punish or kill those whom they wished.

The streets were empty, the courtyards and gardens as if dead. In the Turkish houses depression and confusion reigned, in the Christian houses caution and distrust. But everywhere and for everyone there was fear. The entering Austrians feared an ambush. The Turks feared the Austrians. The Serbs feared both Austrians and Turks. The Jews feared everything and everyone since, especially in times of war, everyone was stronger than they.

Nothing brings men closer than a common misfortune happily overcome.

U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi želeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mu?imo se ?esto, dugo, svirepo i besmisleno.