Quotes from Ivo Andri?

Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogu?nosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i pro?emo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i u?initi.

Never can that be told, for those who saw and lived through it have lost the gift of words and those who are dead can tell no tales. Those were things which are not told, but forgotten. Fore where they not forgotten, how could they ever be repeated?

Prizna?u bez oklevanja: ne volim mnogo one koji vole mnogo da pitaju, a onima koji su mi prijatelji kazujem, ?esto i nepitan, sve što žele da znaju o meni, mojim mislima, planovima i poslovima, kao i o ose?anjima koja ih prate.

Treba izdržati do kraja sa osmehom stjuardese koja zna da na avionu nešto nije u redu.

Nije važno koliko ?ovek vremena uštedi, nego šta s tim ušte?enim vremenom radi; ako ga na zlo upotrebi, onda bi bolje bilo da ga nema. Nije glavno pitanje da li ?ovek brzo ide, nego kud ide i po kakvom poslu.

Mali ljudi, koje mi zovemo deca, imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao odrasli i mudri ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.

Jer jedino tako, žive?i svaki trenutak odvojeno i ne gledaju?i ni napred ni natrag, može se ovakav život podneti i živ ?ovek sa?uvati za bolje dane.

Po tom višku koji nosi svako umetni?ko delo kao neki trag tajanstvene saradnje izme?u prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da ?e Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je i Bog stvorio, samo sa ve?om veštinom i sa više savršenstva [...] Možda je umetnik prete?a Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas igramo Antihrista, kao što se deca, usred mira, igraju rata.

Ja, covjek nestalna srca koji živim bez mira i radosti; gorak život o tudjem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mra?ne budu?nosti,šiban strastima, potresen doga?ajima, i mu?en od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom, i borbom proti grijehu-ja žudim svom dušom mir i molim no?as od Boga život vedar i tih da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.

Nikad nisam voleo preteranu ose?ajnost ni ta polusjajna, sumnjiva stanja duha u kojima nas uobrazilja tako lako odvodi na na svoje pogrešne i jalove puteve.

Ko obrazom pla?a ono što ste?e, taj je r?av trgovac.

it was an intimate bond between the men of that generation ... for nothing brings men close together than a common misfortune happily overcome.

Jer, lakse je podneti i najneprijatniji pogled nego oci koje uporno gledaju pored vas.

No? i rakija i plitka pamet nemaju mjere.

Šta vredi sva ta huka, kad evo do?e ovakvo vreme pa ?ovek propadne tako da ne može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i sva?iji je, samo nije svoj.

Ono od ?ega bih hteo da pobegnem ide sa mnom, pre mene stiže u mesto koje je cilj mog puta, i do?ekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po gradu.

Tek jesen je pokazala kako su plitkog korena i kratkog veka bile moje obmane. I ne samo jesen. Jelene je nestalo iz svih mojih godišnjih doba.

Kod unutarnjih borba koje ?ovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad! - Ni predaje, ni ustupanja! A pre svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!

But one thing could not happen; it could not be that great and wise men of exalted soul who would raise lasting buildings for the love of God, so that the world should be more beautiful and man live in it better and more easily, should everywhere and for all time vanish from this earth. Should they too vanish, it would mean that the love of God was extinguished and had disappeared from the world. That could not be.

Nece biti manje dosadno ako napisem da je dosadno i velika smisla ne vidim u ovom, ali oko mene je tako pusto i prazno da je nuzno da nacinim bezutjesnu konstataciju, samo konstataciju:da sam bio i zivio i da mi je bilo neizmjerno dosadno.

Rekao je da nije niko i ništa; putnik na zemlji, prolaznik u ovom prolaznom vremenu, senka na suncu...

Ponekad ?ovek preživljuje takve stvari, da sama ?injenica da ih je preživeo zna?i ne samo pobedu i izbavljenje nego i ?udo; jedno ponovno, radosno ro?enje po naro?itoj milosti viših sila.

?im po?ne da zri leto, neka snaga, za koju ne znam da li dolazi iz mene ili iz svetova oko mene, digne me kao vlaga klicu put svetlosti, i ja putujem, vozim se, plovim, letim. Drugim re?ima, sre?an sam, jer ne bih mogao kazati gde sam.

Preda mnom je no? bez sna, nedogledna, jarosna, ubila?ka pustinja. ?ini mi se da je živo bi?e ne?e preživetini videti joj kraja. A meni valja živeti i ?ekati. Živeti sa nadom, u ?ekanju. Pa i bez nade.