Quotes from Ivo Andri?

Así en la kapija, entre el cielo, el río y las montañas, generación tras otra aprendió a no lamentar sobremanera lo que el agua turbia se llevaba. Ahí les penetró la filosofía inconsciente de la kasaba: que la vida es un prodigio incomprensible porque se gasta y derrocha sin cesar y, sin embargo, dura y perdura firmemente como <>

Tako im prolazi no? i sa njom život, sav od opasnosti i stradanja, ali jasan, nepokolobeljiv i prav u sebi. Vo?eni drevnim i nasle?enim nagonima, oni ga cepkaju i dele na trenutne utiske i neposredne potrebe, gube?i se potpuno u njima. Jer jedino tako, žive?i svaki trenutak odvojeno i ne gledaju?i ni napred ni natrag, može se ovakav život podneti i živ ?ovek sa?uvati za bolje dane.

Mu?i se ?ovjek dovijeka a nikad nema ni ono što mu treba a kamoli ono što želi.

Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da ?e posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji ?e za božju ljubav podizati trajne gra?evine, da bi zemlja bila lepša i ?ovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi zna?ilo da ?e i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.

vrline jednog ?ovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shva?anjima i sklonostima.

all of us die only once, whereas great men die twice, once when they leave this world and a second time when their lifework disappears.

Their recollections were inexhaustible and they repeated them continually, amplified by memory and repetition; they looked into one another's eyes, sclerotic and with yellowing whites, and saw there what the younger men could not even suspect.

mladost se ne zadržava kod sje?anja, niti ostaje dugo pri istim mislima.

U po?etku su svi bili gordi na veliku zadužbinu koju treba da podigne vezir iz njihovog kraja.Tada još nisu znali ovo što vide sada: da te slavne gra?evine traže ovoliki krš i nemir, napor i trošak.

A warm and close circle formed, like a new existence, created out of realities and yet itself unreal, which was not what it had been the day before nor what it would be the day after, but like a transient island in the flood of time.

Del resto, non tutto al mondo deve essere detto, scritto, stampato e tradotto. Tra le persone resta molto di inespresso e taciuto, ma comunque di vivo e duraturo. E spesso questo è quanto di migliore e più luminoso ci sia in noi.

So they ranged story against story, all insignificant in themselves but each with a meaning for them and their generation though incomprehensible to others; harmless recollections which evoked the monotonous, pleasant yet hard life of the townsmen, their own life.

Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da ?e posve i zauvek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji ?e za božju ljubav podizati trajne gra?evine, da bi zemlja bila ljepša i ?ovek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi zna?ilo da ?e i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.

But none the less, by some unwritten rule, they all quietly listened to the end of the song and, patient and enduring, did not reveal their mood, but only looked into the glasses before them where, on the shining surface of the plum-brandy, they seemed to see the victories so desired, the fights, the heroes, the glory and the glitter, such as existed nowhere in the world.

Feldvebel samo raširi ruke, sleže ramenima, stište usne i sklopi o?i, tako da mu lice dobi neki lukav i u?tiv izraz, nepomi?an, slep, gluh, kakav ljudi mogu da steknu samo dugogodišnjim radom u drevnim i trulim administracijama, u kojima se diskrecija odavno izrodila u bezdušnost, a poslušnost u kukavi?luk. List bele, neispisane hartije još je re?it prema nemom oprezu toga lica.

I ta nema i nevidljiva gomila, koja raste oko njega kao gusta ustalasana trava, govori mu samim svojim prisustvom isto što i ženin šapat: da bol prolazi; da uvek biva bolje, da mora biti bolje.

Tko obrazom pla?a ono što ste?e, taj je r?av trgovac.

Nije najve?a budala onaj koji ne umije da ?ita, nego onaj koji misli da je sve ono što pro?ita istina.

u naše vreme i najve?i ratovi i najsavršenije pobede retko i nepotpuno rešavaju pitanja zbog kojih se ratovalo i pobedilo, ali zato otvaraju redovno velik broj novih i teških pitanja.

travka treba i rosu i kosu.

Ona ih je sve zalu?ivala, jer su ludi ro?eni, varala, jer su želeli da budu prevareni, i na kraju, uzimala im samo ono što su i ina?e bili rešeni da bace i izgube.

Samo, u ovakvom potpunom ostvarenju jedne želje kriju se velike opasnosti, a najve?a je u onoj novoj želji koja se namesto ostvarenja javlja. Ko zna kakva je ta i kud nas može odvesti? I ko zna od ?ega nas je branilo postojanje one prve, dok je bila u nama i mu?ila nas, živa i neostvarena?

Lepota, najve?a od svih varki ?ovekovih; ako je ne uzmeš - nema je, ako pokušaš da je uzmeš - prestaje da postoji.

Život u kasabi pored mosta bivao je sve življi, izgledao sve sre?eniji i bogatiji, i hvatao ravnomeran korak i dotle nepoznatu ravnotežu, onu ravnotežu kojoj svaki život, svuda i oduvek teži, a koju postiže samo retko, delimi?no i prolazno.